Ovo nije tekst protiv zelene tranzicije.
Upravo suprotno.
Bavim se zelenim površinama, travnjacima, drvećem, grmljem i održavanjem okoliša i zato mi je drago kada se ulaže u sadnju stabala, parkove, trgove, dječja igrališta i zelenu infrastrukturu.
Ali što više gledam kako se pojedini projekti izvode i kako se kasnije održavaju, to si češće postavljam jedno jednostavno pitanje:
Radimo li nešto zato da stvarno bude zelenije i kvalitetnije za deset, dvadeset ili trideset godina – ili nam je ponekad dovoljno da projekt danas izgleda zeleno?
Ovo je moje razmišljanje iz prakse.
Ne tvrdim da je svako kuglasto stablo pogrešno, da je svaka gumena podloga loša ili da je svaki obnovljeni trg trebao ostati potpuno isti.
Ali mislim da postoje pitanja koja bismo trebali češće postavljati.
Posadimo stablo zbog zelene tranzicije – pa mu ne dopustimo da postane pravo stablo
Uz mnoge prometnice, parkirališta i javne površine možemo vidjeti stabla malih kuglastih krošanja.
Takva stabla imaju svoje mjesto.
Ako je prostor uzak, ako postoje instalacije, prometna preglednost, fasade ili druga ograničenja, manja krošnja može biti potpuno opravdan izbor.
Ali kada prostora ima dovoljno, osobno se pitam:
Zašto sadimo stablo koje ćemo cijeli njegov život održavati kao malu kuglu ako na istom mjestu možemo imati stablo s pravom krošnjom?
Velika krošnja nije samo estetski element.
Ona stvara hlad, smanjuje zagrijavanje prostora, transpiracijom utječe na mikroklimu, prihvaća dio oborine i pruža životni prostor drugim organizmima.
Ako svake godine stablo jako odrežemo i ponovno čekamo da razvije lisnu masu, tada smo dio vegetacijske sezone izgubili upravo ono zbog čega smo ga možda i sadili.
Ne bi trebalo brojati samo debla
Zamislimo projekt u kojem se posadi 50 stabala.
Na papiru rezultat izgleda odlično:
50 novih stabala.
Ali ja bih volio znati još nešto.
- Koliku će krošnju imati za deset godina?
- Koliko će stvarnog hlada stvarati?
- Imaju li dovoljno prostora za razvoj korijena?
- Jesu li odabrane vrste prilagođene lokaciji?
- Hoće li se krošnje pravilno razvijati ili će se svake godine drastično rezati?
Po mom mišljenju, zelena tranzicija ne bi trebala mjeriti samo broj posađenih stabala.
Trebala bi mjeriti i koliko smo kvalitetne krošnje uspjeli razviti i sačuvati.
Topping – kada od odraslog stabla ostane nekoliko debelih grana
Još više me zabrinjava način na koji se ponekad orezuju odrasla stabla.
Vidimo veliko stablo, zatim dođu radovi i nakon zahvata ostanu deblo i nekoliko debelih grana bez gotovo cijele krošnje.
Takav radikalni zahvat u arboristici se često naziva topping ili, kako se kod nas zna reći, „rez u glavu”.
Problem je što stablo nije stup na kojem grane možemo jednostavno svake nekoliko godina skratiti na bilo kojem mjestu.
Stablo je živi sustav.
Krošnja, deblo i korijen međusobno su povezani.
„Ma potjerat će ono ponovno”
Često i hoće.
Nakon jakog reza stablo može proizvesti velik broj novih izboja pa nakon nekog vremena ponovno izgleda zeleno.
Ali to ne znači da smo mu učinili uslugu.
Veliki rezovi predstavljaju velike rane, a novi izboji koji nastaju nakon takvog zahvata mogu biti slabije povezani s osnovnom strukturom stabla nego prirodno razvijene grane.
Zato brzo ponovno ozelenjavanje nije dokaz da je zahvat bio dobar.
Kada stablo nakon nekoliko godina padne, često čujemo: „Bilo je bolesno”
Nakon nevremena, kada se odraslo stablo sruši, jedna od prvih rečenica često bude:
„Stablo je bilo bolesno.”
Možda je stvarno bilo bolesno.
Ali po mom mišljenju, kod takvog stabla trebalo bi pogledati i njegovu povijest.
Kako se orezivalo prethodnih deset ili dvadeset godina?
Jesu li na njemu ostavljane velike rane?
Je li tijekom građevinskih radova oštećen korijen?
Je li površina oko njega asfaltirana ili betonirana?
Je li tlo zbijeno?
Ima li korijen dovoljno prostora, zraka i vode?
Stablo se često ne oslabi u jednom danu.
Propadanje može biti rezultat niza odluka koje su se donosile godinama.
Krošnja i korijen moraju biti u ravnoteži
Ovdje je važno biti precizan.
Nije ispravno reći da se nakon uklanjanja krošnje korijen jednostavno „podigne na površinu”.
Površinski korijen može biti posljedica vrste stabla, zbijenog tla, plitkog profila tla, nedostatka kisika, prepreka u tlu i brojnih drugih uvjeta.
Ali kada stablu naglo uklonimo velik dio lisne mase, mijenjamo njegovu energetsku ravnotežu.
Lišće fotosintezom proizvodi energiju potrebnu cijelom stablu, uključujući korijen.
Zato agresivna rezidba, zajedno s oštećenjem korijena, lošim tlom, bolestima ili drugim stresovima, može dugoročno oslabiti stablo.
A kada ga nekoliko godina kasnije sruši vjetar, trebalo bi se zapitati ne samo:
„Zašto je palo?”
nego i:
„Što smo mu radili prethodnih godina?”
Pravilna rezidba nije isto što i topping
Naravno da se odrasla stabla moraju održavati.
Ponekad treba ukloniti suhu, oštećenu ili opasnu granu.
Ponekad treba napraviti stručno smanjenje krošnje zbog objekta, prometa ili sigurnosti.
Ali postoji velika razlika između kontrolirane stručne rezidbe i toga da se stablu jednostavno odreže gotovo cijela krošnja.
Cilj održavanja stabla trebao bi biti što dulje očuvati zdravo, stabilno i funkcionalno stablo.
Obnovimo trg – a što će stvarati hlad?
Posljednjih godina u Hrvatskoj se obnavlja velik broj trgova i javnih prostora.
To je potrebno.
Instalacije stare, opločenja propadaju, javni prostori trebaju obnovu i prilagodbu današnjim potrebama.
Ali kada se radi veliki projekt obnove, posebno ako se istodobno govori o klimatskoj prilagodbi i zelenoj infrastrukturi, mene najviše zanima:
koliko će na tom trgu za deset ili dvadeset godina biti stvarnog prirodnog hlada?
Karlovac – može li mlado stablo odmah zamijeniti odraslu krošnju?
Rasprava oko obnove Trga bana Josipa Jelačića u Karlovcu dobar je primjer koliko je pitanje odraslih stabala važno javnosti.
Projekt je uključivao uklanjanje postojećeg drvoreda, a mogućnost njegova očuvanja naknadno se ponovno razmatrala.
Ne ulazim u sve projektantske, konzervatorske i sigurnosne razloge tog konkretnog projekta.
Ali taj slučaj otvara općenito pitanje koje vrijedi za svaki grad:
Može li nova sadnica odmah zamijeniti funkciju odraslog stabla?
Po broju stabala možda možemo reći da smo staro zamijenili novim.
Po površini krošnje – ne možemo.
Mlada sadnica treba godine i desetljeća da razvije ono što odraslo stablo već ima danas.
Jedno možemo posaditi ovog proljeća. Za drugo je prirodi trebalo nekoliko desetljeća.
Čakovec – suncobran i stablo ne rade istu stvar
I moj Čakovec dobio je obnovljeni Trg Republike.
Prema službenom opisu projekta, dio postojećeg drveća je zadržan, posađeno je i novo visoko zelenilo, a velik dio površine uređen je novim kamenim opločenjem.
Za ugostiteljske terase predviđeni su i veliki suncobrani.
Ne želim tvrditi da na trgu nema zelenila, jer to nije točno.
Ali meni kao nekome tko radi sa zelenim površinama to ponovno otvara pitanje:
koliko hlada u javnom prostoru želimo dobiti od konstrukcije, a koliko od krošnje stabla?
Suncobran svakako ima svoju funkciju.
Otvori se i odmah imamo sjenu.
Ali stablo radi puno više.
Stvara hlad, transpiracijom hladi okolinu, razvija krošnju, prihvaća oborinu i stvara potpuno drugačiji osjećaj prostora.
Suncobran daje sjenu. Odraslo stablo stvara mikroklimu.
Zelena tranzicija ne bi trebala značiti da danas rušimo krošnju, a hlad obećavamo za dvadeset godina
Razumijem da se ponekad staro stablo mora ukloniti.
Može biti opasno, teško oštećeno, bolesno ili neprikladno za prostor.
Ali kada je zdravo odraslo stablo moguće uklopiti u novi projekt, po mom mišljenju trebalo bi ozbiljno razmotriti vrijednost onoga što već imamo.
Odrasla krošnja je infrastruktura koja je nastajala desetljećima.
A onda na dječjem igralištu prirodnu površinu zamijenimo plastikom
Druga stvar o kojoj često razmišljam su dječja igrališta.
Danas su gumene lijevane podloge i umjetna trava vrlo popularne.
Razumijem jedan od glavnih razloga.
Ispod sprava s visinom pada potrebna je odgovarajuća sigurnosna podloga koja ublažava posljedice pada.
Sigurnost djece mora biti prioritet.
Ali sigurnosna potreba ispod određene sprave ne znači automatski da cijelo igralište mora biti sintetička površina.
„Barem se dijete neće zaprljati”
Često čujemo i praktične argumente.
Nema blata.
Nema pijeska u tenisicama.
Odjeća je čišća.
Ali generacije djece igrale su se na pijesku, zemlji, travi i drugim prirodnim površinama.
Prljave hlače nisu bile problem koji je nužno trebalo riješiti plastikom.
Možda danas dijete dođe kući s manje pijeska u tenisicama.
Ali mislim da bismo trebali razmišljati i o tome što smo zbog toga postavili u okoliš za sljedećih deset ili dvadeset godina.
Što se događa s gumom na ljetnom suncu?
Svatko tko je ljeti stao na jako zagrijanu umjetnu ili gumenu površinu zna koliko takav materijal može biti vruć.
Znanstvena mjerenja na dječjim igralištima također pokazuju da tamne gumene podloge i umjetna trava na punom suncu mogu postići vrlo visoke površinske temperature.
Prirodna zelena trava u istim istraživanjima bila je znatno hladnija.
To opet vraća priču na hlad.
A najbolji prirodni hlad na javnoj zelenoj površini daje – krošnja stabla.
A što se događa kada se gumena površina počne trošiti?
Materijali stare.
Površine se troše.
Sunce, temperatura, hodanje i korištenje s vremenom djeluju na svaki materijal.
I tada mi se nameće pitanje:
kamo odlaze sitne čestice koje se tijekom godina odvoje od sintetičkih materijala?
Europske institucije već godinama ozbiljno razmatraju problem mikroplastike iz gumenih i plastičnih granulata.
Ne želim tvrditi da će dijete zbog igranja na gumenoj podlozi automatski imati zdravstveni problem.
Za takvu tvrdnju nemamo osnovu.
Ali ako već kao društvo pokušavamo smanjiti nepotrebno unošenje plastike u okoliš, onda je po mom mišljenju potpuno legitimno pitati:
trebamo li sintetičke materijale postavljati i tamo gdje postoje druga sigurna i funkcionalna rješenja?
Paradoks koji mi je teško razumjeti
Na jednoj lokaciji govorimo o mikroplastici, smanjenju otpada, zaštiti okoliša i klimatskim promjenama.
Nekoliko desetaka metara dalje cijelu javnu površinu presvučemo umjetnom travom ili gumom.
Možda za to postoji opravdan razlog.
Ali mislim da bismo ga trebali znati objasniti.
„Tako se danas radi” nije mi dovoljan odgovor.
Nisam protiv sigurnosnih podloga
Ovo mi je važno naglasiti.
Ako određena sprava zahtijeva certificiranu podlogu odgovarajuće amortizacije, naravno da treba zadovoljiti sigurnosne zahtjeve.
Ali možemo li ostatak igrališta oblikovati drugačije?
Možemo li koristiti kombinaciju:
- sigurnosne podloge u zoni pada
- pijeska gdje je primjeren
- prirodne trave
- odgovarajućih prirodnih rastresitih materijala
- zelenih gredica
- stabala za prirodni hlad?
Po mom mišljenju, prava zelena tranzicija trebala bi upravo tražiti takvu ravnotežu.
Zelena boja nije isto što i zelenilo
Umjetna trava može biti savršeno zelena cijelo ljeto.
Gumena podloga može biti zelena.
Beton možemo obojiti zeleno.
Ali zelena boja ne znači da imamo zelenu infrastrukturu.
Živa biljka radi nešto što sintetički zeleni materijal ne može.
Raste.
Transpirira.
Stvara hlad.
Veže ugljik.
Prima vodu.
Mijenja mikroklimu.
Stvara stanište.
„Napravili smo cvjetnu livadu” – ili smo samo prestali kositi?
Još jedan primjer koji sve češće primjećujem na javnim zelenim površinama su takozvane cvjetne livade.
Ideja cvjetne livade sama po sebi mi je odlična.
Ne mora svaka javna zelena površina biti intenzivno košen travnjak koji se tijekom cijele sezone kosi svakih nekoliko dana.
Dio površina može se pretvoriti u livade s različitim travama i cvjetnicama koje mogu biti zanimljive oprašivačima, zahtijevati manje košnje i stvoriti prirodniji izgled prostora.
Ali postoji velika razlika između cvjetne livade i površine koju smo jednostavno prestali održavati.
Cvjetna livada se mora napraviti – ne samo proglasiti
Ako na postojećem travnjaku samo prestanemo kositi i postavimo oznaku „cvjetna livada”, ne znači da će se tamo automatski pojaviti raznobojno cvijeće.
Može se dogoditi upravo suprotno.
Vrste koje su već prisutne i koje se najbolje prilagođavaju uvjetima mogu preuzeti površinu, a među njima mogu biti i neželjeni korovi.
Na nekim takvim površinama možemo vidjeti visoku vegetaciju i procvjetalu ambroziju, dok cvjetnica zbog kojih je livada navodno napravljena gotovo da i nema.
I onda se ponovno pitam:
Je li to stvarno cvjetna livada ili smo samo prestali održavati javnu zelenu površinu?
Manje košnje ne znači bez održavanja
Prava cvjetna livada također zahtijeva plan.
Potrebno je razmišljati o:
- pripremi tla
- odabiru odgovarajuće smjese trava i cvjetnica
- vremenu sjetve
- razvoju željenih biljaka
- kontroli neželjenih i invazivnih vrsta
- pravodobnoj košnji
- uklanjanju pokošene mase kada je to potrebno
- praćenju razvoja površine kroz više sezona.
Takvu površinu možda nećemo kositi dvadeset puta godišnje kao intenzivan travnjak, ali to ne znači da je ne treba održavati.
Smanjeno održavanje nije isto što i nikakvo održavanje.
Ambrozija nije cvjetna livada
Poseban problem nastaje kada se na površini koja se predstavlja kao prirodna ili cvjetna livada dopusti nesmetan razvoj ambrozije.
Ambrozija nije biljka koju želimo promovirati kao dio kvalitetno uređene javne cvjetne livade.
Ako je cilj površine povećati bioraznolikost, pomoći oprašivačima i smanjiti intenzitet održavanja, tada se mora pratiti što na toj površini stvarno raste.
Ne možemo samo prestati kositi i očekivati da će priroda sama složiti upravo onu biljnu zajednicu koju smo zamislili.
Po mom mišljenju, kvalitetna cvjetna livada treba izgledati kao namjerno oblikovana i održavana prirodna površina, a ne kao zapuštena parcela.
I ovdje vrijedi isto pravilo kao kod stabala, kišnih vrtova i ostale zelene infrastrukture:
projekt ne završava onoga dana kada ga napravimo – tada počinje njegovo održavanje.
Postoje i primjeri gdje vidim drugačiji pristup
Ne želim da ovaj tekst bude samo kritika.
Postoje i javne površine na kojima mi se sviđa način razmišljanja.
Jedan primjer koji sam osobno primijetio je Biograd na Moru.
Na više javnih travnjaka koje sam tamo vidio uređeno je navodnjavanje, a uz stabla sam primijetio i navodnjavanje kap na kap.
To navodim kao svoje osobno zapažanje s terena, a ne kao tvrdnju da je tako uređena baš svaka gradska zelena površina.
Ali princip mi je dobar.
Nije dovoljno posaditi biljku. Treba joj omogućiti da preživi.
Stablo posađeno na Jadranu bez vode nije završeni projekt
Posebno u području s toplim i suhim ljetima nema smisla uložiti u kvalitetnu sadnicu, zemljane radove i uređenje, a zatim očekivati da se mlado stablo samo snađe.
Prve godine nakon sadnje često su presudne.
Dobro izvedeno navodnjavanje ne znači da biljku treba nepotrebno zalijevati.
Znači da joj možemo kontrolirano dati vodu kada joj je stvarno potrebna.
Grad Biograd na Moru dobio je 2026. godine i financiranje velikog projekta razvoja zelene infrastrukture, čiji se ciljevi među ostalim odnose na otpornost na toplinske otoke, klimatske promjene, oborinske vode i kvalitetu javnih prostora.
Takav cilj, po mom mišljenju, ima smisla samo ako izvedeno zelenilo dobije i uvjete za dugoročan razvoj.
I tu dolazimo do možda najvećeg problema – održavanja
Dobiti sredstva iz fonda velika je prilika.
Grad, općina ili druga institucija može obnoviti trg, park, drvored, igralište ili neku drugu javnu površinu koju možda vlastitim sredstvima ne bi mogla tako kvalitetno urediti.
Ali meni se čini da se ponekad previše pažnje posvećuje pitanju:
„Jesmo li projekt realizirali i potrošili odobrena sredstva?”
A premalo pitanju:
„Kako ćemo ovo održavati sljedećih dvadeset godina?”
Fond nije dao sredstva da površina lijepo izgleda samo na dan otvorenja
Ako je cilj projekta bio unaprijediti javni prostor, povećati zelenilo, stvoriti hlad ili poboljšati otpornost na klimatske promjene, onda se uspjeh tog projekta ne bi trebao promatrati samo na dan završetka radova.
Treba ga pogledati pet godina kasnije.
I deset godina kasnije.
Jesu li stabla živa?
Jesu li razvila krošnje?
Radi li sustav navodnjavanja?
Jesu li gredice još uređene?
Jesu li propale biljke zamijenjene?
Je li tlo ostalo propusno?
Je li se održavanje svelo na to da sve što raste jednostavno jako odrežemo jer je tako najbrže?
Potrošiti sredstva nije isto što i ostvariti cilj projekta
Možemo potrošiti milijun eura i administrativno savršeno završiti projekt.
Ali ako za nekoliko godina pola posađenih biljaka nestane, stabla nemaju vode, sustav navodnjavanja ne radi, a krošnje se uništavaju nestručnim održavanjem, onda se po mom mišljenju treba zapitati što smo zapravo dobili.
Projekt nije uspješan samo zato što je završen.
Uspješan je kada ono što smo napravili dugoročno ispunjava svrhu zbog koje smo ga napravili.
Svaki projekt zelene infrastrukture trebao bi imati i ozbiljan plan održavanja
Po mom mišljenju, prije same sadnje trebalo bi biti jasno:
- tko će održavati stabla
- tko će ih zalijevati tijekom prvih godina
- tko kontrolira navodnjavanje
- kada se radi rezidba
- tko odlučuje kako se stabla orezuju
- što se radi ako biljka propadne
- kako se održava tlo
- koliko novca je godišnje potrebno za održavanje.
Jer najskuplja sadnja je ona koju nakon pet godina moramo ponavljati zato što prvu nismo održavali.
Možda bismo projekte trebali fotografirati deset godina nakon otvorenja
Na dan otvorenja gotovo svaki novi projekt izgleda dobro.
Kamen je čist.
Biljke su nove.
Travnjak je zelen.
Postavljene su klupe.
Održi se svečano otvorenje i naprave fotografije.
Ali mene bi puno više zanimala fotografija istog prostora deset godina kasnije.
To bi bila prava ocjena zelene tranzicije.
Kako bih ja gledao uspješnost zelenog projekta?
Ne samo kroz broj posađenih komada.
Gledao bih:
- koliko stabala je preživjelo
- koliku su krošnju razvila
- koliko hlada stvaraju
- koliko površine je ostalo propusno
- koliko se oborinske vode zadržava na lokaciji
- koliko plastike smo unijeli u prostor
- koliko energije i vode treba za održavanje
- kakvo je zdravstveno stanje biljaka
- jesu li cvjetne livade stvarno razvile željene cvjetnice ili su ih preuzeli korovi i invazivne vrste
- je li prostor ugodniji tijekom ljetnih vrućina
- koliko će rješenje trajati.
Ne treba sve što je novo automatski smatrati napretkom
Tehnologija i novi materijali mogu biti vrlo korisni.
I sam u poslu koristim strojeve, sustave navodnjavanja, suvremena gnojiva i nove metode održavanja.
Ali ponekad je najbolje rješenje nevjerojatno jednostavno.
Veliko zdravo stablo.
Propusno tlo.
Voda koja može ući u zemlju.
Travnjak tamo gdje ima smisla.
Pijesak tamo gdje je dobar materijal.
Biljka posađena na odgovarajućem mjestu i održavana kako treba.
Moje mišljenje o zelenoj tranziciji
Po mom mišljenju, zelena tranzicija ne bi trebala biti natjecanje u tome tko je posadio više stabala, postavio više „zelene” opreme ili potrošio više sredstava.
Trebala bi biti promjena načina razmišljanja.
Ne:
„Koliko smo stabala posadili?”
nego:
„Koliko ćemo velikih zdravih stabala imati za dvadeset godina?”
Ne:
„Jesmo li uredili igralište?”
nego:
„Je li to mjesto ugodno i sigurno za dijete u srpnju u dva sata popodne?”
Ne:
„Jesmo li povukli sredstva iz fonda?”
nego:
„Hoće li ono što smo napravili još uvijek imati smisla kada projekt odavno više ne bude vijest?”
Zelena tranzicija počinje nakon sadnje
Stablo ne završava svoj život onoga dana kada ga posadimo.
Tada ga tek počinje.
Ako smo dobili sredstva da neki prostor učinimo zelenijim, odgovornost ne završava kada potrošimo zadnji euro iz projekta.
Tada zapravo počinje održavanje onoga što smo napravili.
Možda je upravo to najveća razlika između projekta koji samo izgleda zeleno i projekta koji zaista postaje dio zelene infrastrukture.
Zelena tranzicija ne bi trebala značiti da staru krošnju uklonimo danas, budući hlad obećamo za dvadeset godina, a između toga postavimo suncobran i zelenu plastiku.
Po mom mišljenju, trebala bi značiti nešto puno jednostavnije:
sačuvati kvalitetno zelenilo koje već imamo, pravilno posaditi novo, dati mu prostor, vodu i stručnu njegu te ga ostaviti budućim generacijama u boljem stanju nego što smo ga zatekli.
Kako zelena infrastruktura može izgledati u praksi?
Ako vas zanimaju konkretna rješenja za kvalitetnije zelene površine, na našem blogu možete pročitati više o zelenoj infrastrukturi za gradove i općine, bioretencijskim gredicama, zelenim parkiralištima i propusnim površinama te mikrošumama za gradove, općine, škole i vrtiće.
Takvi projekti imaju najviše smisla kada se već pri planiranju razmišlja o razvoju biljaka, vodi, hladu, održavanju i stvarnim uvjetima na lokaciji.
Što vi mislite?
Treba li kod projekata zelene infrastrukture više vrednovati dugoročno stanje stabala, količinu hlada i kvalitetu održavanja, a manje samo broj posađenih biljaka i završetak projekta?
Je li svaka moderna površina nužno i bolje rješenje?
I treba li prije uklanjanja odraslog stabla puno ozbiljnije vrednovati ono što njegova krošnja već danas pruža?
Ovo su pitanja koja si postavljam radeći sa zelenim površinama.
Međimurec usluge – uređenje i održavanje zelenih površina, travnjaka i krajobraza u Međimurju i sjevernoj Hrvatskoj.
Više o našem području rada:
